Laki poslijepodnevni san mi se je spustio na kapke , otupio mi fizicki osjet…i trenutak se je dogodio.Vratio sam se negdje gdje je bio ON, i gledao sam dobijajuci odgovor na svoje pitanje koje mi se rojilo po glavi zadnjih 15 godina.
Stajao je negdje nasred polja, pokraj minobacaca , pruzajuci ruka za iducom minom…kupajuci se u pravdoljubivom znoju i smrdeci na patriotizam.Samovaznost mu nije dozvoljavala kukavicluk, hrabrost se je crpila iz laznog ponosa.Bio je ON cista kopija “Ein folk stedt auf” plakata ili “naprijed u pobjedu” ili nesto takvo, pateticno i floskulno.
Prvi “frrrrrzzzzzt” mu je govorio nesto sto on nije mogao cuti…taj isti “frrrrrzzzzzt” je zavrsio negdje u grudobranu negdje ispred njega pustajuci izdajnicki dim da se vije iz zemlje.
Zbrka je vladala oko NJEGA, a potmuli plotuni negdje na frontu donosili su odgovore koje ON nije ocekivao.
I onda se je dogodilo…prvi “fijufijufijufiju” preletio je preko njega nekih desetak metara iznad glave…vidio sam NJEGOV preplaseni pogled ispod sljema…nepobjedivost je izostala iz pogleda…kukavica je zamijenila HEROJA.
Jos je jedna mina poletjela je prije nego se je ON, potpuno nespretno, nedostajuci mu te “urodjene” sposobnosti, prebacio preko nogare minobacaca i tresnuo lezecki koliko je dug i sirok… zaronivsi u mulj ispred njega cuo granatu koja korekturno artiljerijski trazi svoj cilj, puno blize nego sto se je ON nadao.Detonacija je odjeknula jako blizu njega…mulj i zemlja su ga prekrili…
I tako je umro …stakleni pogled mu je oduzeo zivot, prevario GA i ozivio…nesto novo.
Kad sam se “probudio”… klima je radila ritmicki , i nisam znao “Jesam li to ON…ili samo on”!
I ludi osmjeh je odjeknuo sobom , pretvarajuci se u plac.